Već samo bogatsvo i raznovrsnost njihovih registara čine taj instrument čitavim,samostalnim 'orkestrom' i,u svakom slučaju,jednim posebnim, svojevrsnim zvučnim svijetom. Nadalje, iako ne raspolažu mogučnošću finijeg, podrobnijeg dinamičkog nijansiranja zvuka, orgulje na širokom planu imaju ogroman dinamički raspon. Od jedva čujnog treperenja nekih veoma tihih registara(kao što je naprimjer Salicional), pa do prave grmljavine zvuka u Organo Pleno,koju pod povoljnim akustičkim uvjetima,nikakva glazba ne može nadjačati i koja čini da se zvuk već fizički osjeća kao treperenje zvuka i svih stvari u dodiru s njime. Ova druga krajnost je povezana i potpomognuta gustim,mnogoglasnim tonskim slogom, čije tkivo(uključujući i moguća oktavna udvajanja pomoću pogodnih registara) pokriva i ispunjava zamašan zvučni prostor.To je tipično na završetcima orguljskih kompozicija ili stavaka.
Primjer 1.
J.S.Bach: Fuga za orgulje u a-molu
Kretanje kakvo se javlja u prvom primjeru,počev od trećeg takta teme,karakteristično je za motoriku baroknog stila uopće,ali istovremeno i pogodno za izvođenje upravo na orguljskom pedalu,jer omogućuje da jedna noga(u ovom slučaju-desna) mijenja položaj tek povremeno,pošto izvodi više puta isti ton(c,h,a)naizmjenično s drugom(lijevom),koja se pomiče,izvođeći donju liniju ovoga skrivenog dvoglasa. Može se pretpostaviti da je ovakav tip kretanja-premda i manualno spretan-potekao upravo iz prilagođavanja barokne motorike zahtjevima orguljskog pedala.
Postoje još neki tipovi fakture(izvođenja glazbe) u baroknim polifonim oblicima, koji se pokazuju kao izuzetno pogodni za korištenje pedala,pa navode na pretpostavku da su, kao zamisao,i potaknuti mogućnostima koje pruža ova specifična orguljska dionica. Takva je,na primjer,pascaglia(primjer 2)-vid polifonih varijacija,u kojima se tema,širokog,svečanog hoda,više puta ponavlja u basu(tj.pedalu),,dok se nad njom(na manualima) isprepliću uvijek novi kontrapunktski spletovi;
Primjer 2.
J.S.Bach:Pascaglia u c-molu
Ne samo da mirna ritmika ovakvih tema pogoduje sviranju na pedalu,neć i njuhovo višestruko,ostinantno(=glaz.figure koje se stalno ponavljaju,većinom u basu) ponavljanje pomaže da se izvođenje 'uhoda' i donekle automatizira.
Drugi primjer su tzv. Koralne predigre(primjer br.3) , u kojima se često u pedalnoj dionici izlaže, široka tema korala,dok se nasuprot njoj, na manualima odvija ponekad i vrlo živahan kontrapunktski pokret.
Primjer 3.
J.S.Bach: Koralna predigra br.44 ('Radujte se')
Razumije se, i u pascagliji i u koralnoj predigri tema je ostinantna,odnosno koralna-povremeno dospijeva i na manuale(štoviše,u nekim koralnim predigrama ona se pojavljuje isključivo na manualima). Međutim, svakako je tipičan upravo prikazani odnos,u kome se živo tonsko kretanje na manualima razvija iznad mirnog hoda pedala,jer takav odnos odražava i prirodnu izvođačko-tehničku razliku između sviranja rukama i nogama.
Primjer 4.
M.Reger: Toccata za orgulje u D-duru
Za razliku od predhodnih, ovaj primjer (br.4) uključuje i dvoglasno sviranje na samom pedalu(tzv.Pedale doppio). Razumije se da ono na svoj način otežava izvođenje ove dionice,pošto se pojedini tonski nizovi izvode samo jednom nogom. Međutim,u datom slučaju to i njie tako teško, jer hromatski redoslijed tonova omogućuje da se noga stalno prebacuje s prstiju na petu i
obratno,ostvarujući traženi legatto.
Gornji primjer-opet za razliku od predhodnih,u kojima izrazito vlada polifonija-pokazuje kako višeglasan orguljski stav pruža i bogate mogućnosti za harmonijske efekte, preplitanje široko postavljenih akorda sa figurativnim melodijskim kretanjem.
Treba se, međutim, napomenuti da upravo dva osnovna, velika bogatstva orgulja-kolorističko i dinamičko-predstavljaju i opasnost za izvođača manje pouzdanih glazbeno-estetskih mjerila,jer ga lako mogu navesti na pretjerano zvučno šarenilo s jedne strane, i na dugotrajnu upotrebu maksimalne zvučnosti instrumenta s druge,što u oba slučaja ima za posljedicu slabljenje ukupnog dojma i zamor slušatelja. Razumije se da je ,nasuprot tome, majstorsko korištenje ovih mogućnosti, s mjerom i ukusom, jedan od važnih kvaliteta u ocjeni vrijednosti orguljaša. Radi se,naime, o tome,što je odluka o izboru i kombinaciji registara prepuštena potpuno,ili u najvećoj mjeri samom izvođaču-bar u starijoj literaturi,pošto je nekada izvođač bio sam kompozitor. Tako, ovaj element sviranja na orguljama zahtijeva,između ostalog, izvjestan stvaralački dar, jer predstavlja svojevrsnu dogradnju i 'orkestraciju' dijela koje se izvodi.
I pored izuzetno velikih mogućnosti u svakom pogledu,orgulje su u nekim smjerovima i ograničene. Ma koliko da je šarolik, njihov zvuk ima, ipak,jedno opće obilježje, karakteristično,koje se ,manje ili više,ispoljava kroz sve registre i kombinacije. Uz to,kao posljedica dugotrajne upotrebe orgulja isključivo u crkvenoj glazbi(ili bar u ambijentu crkve), taj zvuk se psihološki veže za takav ambijent i glazbu religioznog karaktera. Premda se orgulje u novije vrijeme koriste i u koncertnoj praksi,grade u velikim koncertnim dvoranama i za njih se komponiraju djela vrlo različitog sadržaja i atmosfere,prethodno spomenute asocijacije nije uvijek lako potisnuti,a to, razumije se, čini izvjesno ograničenje u izražajnom rasponu ovog instrumenta. Ta okolnost na jednoj strani , a grandioznost konstrukcije i zvučnosti, još u jednom smislu ograničuju orguljsku literaturu jer glazba za orgulje,i kad je najvedrija, zahtijeva određenu mjeru ozbiljnosti, kako u izrazu,tako i u obliku i u fakturi. Po pravilu minijaturne forme,kratkoga daha i skromne glazbene arhitekture na orguljama djeluju neumjesno. Tu se,naravno izuzimaju tzv.kino-orgulje,kao i razne vrste suvremenih električnih instrumenata toga roda,koji nalaze veliku primjenu u glazbi lakog i zabavnog žanra.
izvor podataka: gosp. Pero Prosenica, Split
