Da bi se moglo podrobnije govoriti o ovim svojstvima potrebno je dati neka podrobnija tumačenja o dosad opisanim sastojcima.
Manuali su po izgledu i rasporedu tipki potpuno jednaki sa klavijaturom instrumenata klavirskog tipa(klavijatura se , uostalom ,najprije i razvila na orguljama). Sam broj manuala je veći, ali je zato raspon svakog manuala čak znatno manji od raspona klavirska klavijatura. On obuhvaća od 54 do 61 tipke, i to u ambitusu od C do f3, odnosno c4.
Pedalna klavijatura ima u osnovi isti oblik,tj. sistem dužih i kraćih tipki u standardnom rasporedu,osim što su,iz razumljivog razloga,mnogo veće,masivnije i međusobno razmaknutije. Obim pedala je znatno manji: svga 27 do 32 tipke , odnosno u tonovima od C do d1 ili g1.
Na manualima se tipke,naravno,pokreću prstima,kao i na klaviru,ali sa znatno drugačijom tehnikom pokreta,koju nameće razlika i stvaranju i svojstvima orguljskog zvuka:
- zvuk traje jednakom jačinom svo vrijeme dok je tipka pritisnuta i prekida se istog trenutka kada je prst napusti,bez ikakve mogućnosti produženja ili odzvuka(kao što je na klaviru moguće,zahvaljujuću djelovanju desnog pedala)
- snaga i način udara tipke uopće ne utječe na dinamiku zvuka koji se time proizvodi,pošto je tipka samo daleki, spojni kontakt, kojim se regulira upućivanje zraka u odgovarajuću cijev.
Iz ovih okolnosti nastaju neke bitne i karakteristične odlike manualne izvođačke tehnike na orguljama. Pokret prstiju je mnogo više pritisak,nego li udar na tipku. Veliki oprez je potreban u legato-sviranju. Neophodan je potpuno povezan prijelaz sa tipke na tipku, jer i najmanji prekid u tome izaziva i prekid zvuka.
Dinamika orguljskog zvuka je poprilično ravna(slično čembalu).te se ona regulira isključivo mehaničkim putem:
- promjenom registra-razni registri, zavisno o tipu svirala koji je u njima zastupljen,imaju i različitu jačinu zvučanja
- valjak za crescendo-nalazi se na sviraoniku(konzoli), pokreće se nogom,te je njegovo djelovanje u tome što okretanjem postupno uključuje sve jače registre i sve veći njihov broj, odnodno,okretanjem u suprotnom smjeru,isključuje ih redom i izaziva decrescendo.
- Otvaranjem ili zatvaranjem tzv.žaluzina-pokretnih poklopaca na velikim ormarima u kojima je smješten određen broj svirala,a što se postiže pomoću jednog od pedala koji je s tim povezan.
Također treba imati u vidu mogućnost da (opet kao na čembalu),obje ruke ne sviraju obavezno na istom manualu,čak je čest slučaj sviranja na dva manuala iz razloga što su na svaki manual vezani različiti registri da bi do izražaja došla neka dionica (po boji,dinamici... ),ili razlika između melodije i harmonijske podloge.
Na pedalu se svira objema nogama, i to kratke tipke-prstima ,a duge('bijele') obično petom. U notaciji orguljske glazbe dionica pedala redovito ima zaseban,treći linijski sistem,ispod dva osnovna kojima je ,kao u klavirskoj notaciji,dan notni tekst za desnu i lijevu ruku. Katkad se upisuju i oznake za način sviranja(neka vrsta 'prstometa'):pritisak tipke vrhom stopala se označava 
, a pritisak petom sa 
, i to tako da se oznaka stavlja iznad note ako se izvodi desnom , a ispod ako se izvodi lijevom nogom. Sasvim je razumljivo nastojanje da pedalna dionica bude što jednostavnija,po mogućnosti u dužim ritmičkim vrijednostima, sa 'ležećim' tonovima(pedal,orglpunkt). No, ipak u literaturi postoji veliki broj primjera pedalnih dionica koje zahtjevaju pravi virtuozitet nogu,a najčešće se nalaze u polifonim djelima( kad se tema fuge,na određenom mjestu izlaže u basu)
Proučavanjem orguljske literature možemo uočiti da pedalni ton prelazi ranije navedeni,nominalni raspon pedalne klavijature. Međutim , rasponi,ne samo pedala, već i manuala ne prikazuju stvarni,zvučni raspon orgulja! Taj je zapravo puno veći od klavirskog, pa i od raspona svih drugih instrumenata i svih instrumenata zajedno. On na obje strane doseže krajnje granice tonova koje uopće nalaze primjenu u glazbi. A što svi ti tonovi nisu zastupljeni posebnim tipkama,razlog je u posebnoj građi orgulja,prije svega u sustavu registara(slika br.3).
Kod večine registara tonovi odgovaraju po visini nominalnoj tonskoj oznaci tipke. U tim registrima dužina cijevi koja daje najniži ton klavijature - C,iznosi 8 stopa(8'),tj.oko 2,5m,pa se zato ti registri nazivaju osmostopni i stoje kao normalni. Međutim,znatan broj registara načinjen je tako, da je dužina početne cijevi dva ili više puta manja/veća od normalne. U takvim registrima tipki za C odgovara cijev dužine 16' ili 32', odnosno 4' , 2' ili čak 1'. Razumije se da ti registri ne daju tonove koji odgovaraju pritisnutoj tipki nego za jednu(16') ili dvije(32') oktave niže, odnosno za oktavu(4'), dvije(2') ili tri(1') oktave više. Tako tipka za C,ako je uključen 32'-registar, daje, u stvari, ton C2 (najdublji ton orgulja i glazbene prakse uopće, f=16,35 Hz). U 16'-registru daje ton C1,u 8'-registru joj visina nominalno odgovara,u 4'-registru daje ton c ,u 2' proizvodi ton c1, a u 1'-registru čak c2. s druge strane,ako nominalni raspon klavijature doseže c4,ta posljednja njena tipka proizvodi ton c7,koji je sa frekvencijom 16744Hz(prema a=440 Hz),već na gornjoj granici čujnosti. Ovi visoki tonovi se praktično i ne primjenjuju sami već kao alikvotni dodatak pojedinim nižim registrima.
U svakom slučaju,tonski opseg orgulja je ogroman i kod najvećih pokriva cijelih deset oktava(C2 do c7).
Znatna većina manualnih registara je normalna,tj.8', dok su pedalni registri pretežno 16' i 32',što se može razumjeti,s obzirom na basovsku ulogu pedala. Pri tome pedal, kao i svaki manual za sebe, ima izvjestan broj odgovarajućih registara koji se ne mogu neposredno priključiti na ostale
manuale. Ipak postoji način da se ostvari posredan priključak,tako što se
veže jedan manual sa drugim,ili sa pedalom,pa se svirajući na jednom,pokreću i tipke drugih,dakle, koristi se zvuk registara priključenih i na taj drugi. Ovakva veza postiže se posebnom vrstom registara,koji nemaju zvučni ekvivalent,već služe isključivo za spajanje se zovu spojnice ili kopule.
Postoji još jedna vrsta takvih,pomoćnih registara,to su tzv. kolektivi (zbirni registri). U njima su predviđene i povezane izvjesne naročito pogodne i često korištene kombinacije raznih registara,tako da se uključenjem samo jednog kolektiva odjednom uvodi u opticaj čitava kombinacija. To znatno olakšava posao orguljašu koji često mora tijekom samog sviranja manipulirati registrima,mjenjajući zvučnost pojedinih dijelova glazbenog djela. Po pravilu,cijelo 'upravljanje' orguljama,dakle i registriranje,obavlja orguljaš sam,no to zahtijeva duže poznavanje orgulja,jer se na svakim orguljama donekle razlikuje raspored i broj registarskih pločica/poluga. Međutim,pojedini koncertni orguljaši često dospijevaju pred sasvim nepoznat instrument, te imaju sasvim malo vremena za upoznavanje sa instrumentom, pa im je tada neophodan i pomoćnik u registriranju.
U nominalnom,pisanom tonskom rasponu se registri uglavnom međusobno ne razlikuje jer velika većina pokriva cijeli opseg odgovarajučeg manuala ili pedala (samo su 1'-registri donekle skračeni, pa je, tim samim, i gornja granica orguljskog zvuka kod mnogih instrumenata niža od navedene. Obično doseže c6.). Međutim, bitna je razlika između registara i uostalom razlog njihovog postojanja uopće-razlika po zvučnosti, razumijevajući pod tim obilježja tonske boje i jačine. Razumljivo da,s obzirom na ogroman broj,već samo nabrajanje registara,pojedinačno i poimenačno,zahtijeva povelik spisak,a pogotovo njihovo podrobnije opisivanje. Stoga će oni, u daljnjem tekstu,biti navedeni u najosnovnije grupe,koje se mogu izdvojiti na osnovi najopćenitijih sličnosti. Ako se izuzmu kopule i kolektivi,takvih grupa ima šest:
Prva i glavna grupa se često naziva Diapazon ili Prinzipal,po istoimenim,najvažnijim i redovnim registrima u njenom sastavu. Registri iz ove grupe zastupljeni su i na najmanjim orguljama i čine osnovni,tipični orguljski zvuk. Pri tome,još uvijek,među pojedinim registrima postoje značajne razlike u boji i snazi. Jedan od karakterističnih je tzv.Bourdon,masivnog i jakog,ali tamnog zvuka,po pravilu vezan za pedal,dakle,basovu dionicu. Osobito je zanimljiv Vox Celestis ili Vox
Angelica(=nebeski,odnosno anđeoski glas). Sličan njima je i Unda Maris(=Morski val),za koji je već spomenuto da sadrži dva niza cijevi,za svaki ton po dvije,štimane na minmalno različitu frekvenciju,kako bi,izazivanjem zvučnih udara,stvarale specifičan,treperavi ton,po kome je i registar nazvan.
Sličan efekt se ostvaruje i pomoću mehanizma zvanog tremulant,kojim su katkad opskrbljeni poneki registri,ili cijele grupe. Taj mehanizam utječe neposredno na priljev zraka kroz dovodne cijevi, izazivajući njegove periodične promjene,pa time i odgovarajuće treperenje u zvuku.
Drugu grupu čine registri sa kvalitetom zvuka najsličnijim flauti(radi se,naravno o labijalnim cijevima). I oni su na svim orguljama brojni. Jedan od zanimljivih registara je Harmonična (oktavna) flauta, čije cijevi na polovini svoje dužine imaju rupicu i to izaziva ton flažoletne boje, za oktavu viši od onog koji bi,prema prema dužini cijevi, trebao nastati.
Treća grupa registara odlikuje se zvucima nalik na ton gudačkih instrumenata. Osim podržavanja suvremenih instrumenata te vrste,ovdje su vrlo često prisutni i registri koji ukazuju na sličnost sa starim gudačkim instrumentima(npr.Gamba,Viola d'amore,i dr.).
Četvrtu grupu čine registri isključivo lingvalnih cijevi,čija je zvučnost približna pojedinim drvenim puhačkim instrumentima sa trščanim ili metalnim jezičkom. Najvažniji i najčešći među njima su registri slični tonu oboe, klarineta i trube. Kao zanimljiv,treba izdvojiti Vox Humana(=ljudski glas)/slika br.4/,registar klarinetskog tipa,koji pokušava imitirativokalni zvučni kvalitet. Ovo je najbolj povod za napomenu da sve sličnosti orguljskih registara sa zvukom pojedinih drugih instrumenata,ili ovdje,ljudskoga glasa,treba shvatiti kao tek približne. Naime,niti je moguće,niti je to stvarni cilj,da se zvukom orgulja doslovno kopira neki instrument. Radi se samo o općim asocijacijama koje bi trebale u jednom preobraženom vidu dočarati šaroliki svijet ukupnog instrumentarija. Inače, suvremeni najsavršeniji postupci i aparati za sintezu zvuka mogu ostvariti sasvim vjernu kopiju određene tonske boje, ali ne i onu specifičnu izražajnost odgovarajućeg,pravog instrumenta u rukama čovjeka.
Slika br.4. Cijevi koje pripadaju registru Vox Humana
Petu grupu čine tzv.mutacije(=promjene)-dopunski registri koji se priključuju uz neke druge,da bi im pojačali pojedine alikvote i time promijenili boju. S obzirom na ovakvu primjenu,registri mutacije na odgovarajuću tipku ne odgovaraju čak ni tonom njenog imena,već kvintom(3.ili 6.alikvot),velikom tercom(5. ili 10.) ili malom septimom(7.odnosno 14.) u odnosu na nominalnu tonsku visinu. Njihove cijevi su građene u dimenzijama razlomaka prema mjeri osnovnih registara-kao 2 2/3', 13/5', 11/2' , 11/7' , i sl. Razumije se da mutacije,različito kombinirane,još veoma obogaćuju koloristički fond orgulja.
U šestu grupu mogu su svrstati tzv.miksture (=mješavine). U njima na jednu tipku odgovara istovremeno po nekoliko cijevi-od dvije do pet,a ponekad i više-koje su,prema datom osnovnom tonu,u alikvotnom poretku. Zahvaljujući isticanju alikvota,zvučnost mikstura je vrlo puna,bogata i blistava.pa se uključuje,po pravilu,na zvučnim i dinamičkim vrhuncima,da bi im dala još više snage i sjaja( u tzv.Organo pleno/=puni zvuk orgulja/). Međutim,upotreba mikstura zahtijeva i određeni oprez. Naime,uz takve registre mora biti i uključen i dovoljan broj normalnih,kako alikvotni dodatci ne bi došli isuviše samostalno do izražaja. Ovo podjednako vrijedi i za registre mutacija.
