Središnju ličnost sveukupne orguljske literature, nesumnjivo predstavlja veliki kompozitor, Johann Sebastian Bach(1685.-1750.). Njegovih 140 koralnih preludija, 6 sonata, 17 velikih preludija i fuga, 5 toccata i fuga, 5 koncerata i 1 pascagliu čine neprelazive vrhunce u ovom području. Bach je samo genijalna kulminacija jednog podužeg prethodnog razdoblja,jer su još Jan Pieters Sweelinck(1562.-1621.),Giorlamo Frescobaldi(1583.-1643.),Dietrich Buxtehude(1637.-1707.) i brojni drugi ranobarokni majstori u Italiji i sjevernoj Europi izvukli orgulje iz manje više anonimne uloge pratitelja crkvenog zbora i obreda, te počeli šire koristiti i razvijati njihove zvučne i izražajne mogućnosti. Barok je, u cjelini, najplodniji period orguljske literature,kako po ogromnom broju djela nastalih i njemu,tako i po njihovim umjetničkim dometima. U epohi klasike je zanimanje kompozitora za ovaj instrument veoma opalo,svakako uslijed spomenute čitave idejno-estetičke usmjerenosti, a možda i donekle i zbog utiska da poslije Bacha, Händela i drugih velikih majstora baroknoga doba na orguljama malo što novo,a pogotovo bolje,se može ostvariti. Tek počev od Mendhelsona pojedini kompozitori romantizma su pokazivali izvjesnu sklonost prema orguljama,pa su ih u određenoj mjeri uspijevali koristiti na jedan novi,svome stilu svojstven način. Među njima se ističu Liszt,Brahms,Bruckner,Reger,Franck,Saint-Saëns... I premda njihovo,kao ni Mendhelsonovo stvaralaštvo u toj oblasti,s rijetkim izuzetcima,ne doseže Bachove vrhunce,ni po kompozicijsko-tehničkom majstorstvu, ni po izražajnoj dubini, ono je pokazalo da mogućnosti orgulja nisu iscrpljene baroknim načinom njihove primjene. Tako su neki kompozitori novijeg doba,npr. Olivier Messiaen(1908-),nastojali i uspijevali da iz tog instrumenta nesumnjivo ogromnih mogućnosti izvuku i mnoge nove misli,oblike i zvučnosti.
U kombinaciji s orkestrom orgulje se upotrebljavaju jako rijetko. Literatura koncerata za orgulje prilično je skromna,a ako se imaju u vidu samo značajni,svodi se na nekoliko dijela te vrste(nekoliko Handelovih koncerata,Albinonijev koncert za orgulje i gudački orkestar). Još je rijeđe uključivanje orgulja u sam orkestar,osim u vokalno-instrumentalnim djelima liturgijskog i oratorijskog tipa,opet prvenstveno baroknim(gdje orgulje najčešće imaju ulogu kontinua<basso continuo>),drugi primjeri tog uključivanja sasvim su malobrojni i spadaju uglavnom u noviju literaturu(R.Strauss:Tako je govorio Zaratustra;E.Elgar:Enigma-varijacije;L.Janček:Taras Buljba...). Svojevremeno Berliozovo mišlenje da sviranje orgulja sa orkestrom,ili u njegovom sastavu predstavlja 'Odvratan efekt!',svakako je pretjeran,ali je činjenica da njihovo spajanje koje,skoro neizbježno znači i svojevrstan rivalitet,može djelovati neumjesno,ili bar nepotrebno. Slično klaviru, samo u mnogo većoj mjeri,orgulje su,ipak,glazbeni svijet za sebe,predodređen ,iznad svega, da živi i djeluje samostalno.
