|
 |
mo. Josip degl' Ivellio
"ORGULJE KRALJICA INSTRUMENATA"
s posebnim osvrtom na orgulje, orguljarstvo, orguljare i orguljaše u Hrvatskoj
|
|
Iako se često općenito misli kako su orgulje isključivo crkveni instrument (što ne znači i da zaista nisu u najvećoj mjeri), gotovo da je nazamislivo prosječnom poznavatelju orgulja predočiti kako one ne samo da nisu crkveno iznašašće već niti su europska tvorevina. Od kineskog čenga i japanskog šo, a kasnije od babilonskog mašrokita (1) i i na kraju od grčke syrinx ili siringa razvile su se orgulje – a krajni, danas opće prihvaćeni naziv im i dolazi od grčkog organon (2). I kod Grka i kod Rimljana (3) orgulje su bile svjetovni instrument, koji je služio za zabavu, pa tako i kao instrument u cirkusima. Baš taj cirkuski element iz prošlosti orgulja bio je ralog da se prva Crkva dugo protivila uvođenju orgulja u kršćansko bogoslužje. Tek u osmom stoljeću (dakle više od četiri stoljeća nakon prestanka progona kršćana i početka slobodnog kršćanstva, tj. nakon Milanskog edikta cara Konstantina 313. g. poslije Krista), orgulje su uvedene u Zapadnu crkvu, dok ih Istočna (pravoslavna od 1054.g.) nikada nije uvela (4). U Europu su orgulje najvjerojatnije došle preko judaističke tradicije koja ih je preuzela iz babilonske kulture, a preko babilonskog sužanjstva židovskoga naroda, te su u Davidovim psalmima i spominjane kao bogoštovni instrument, pa tako u 150. psalmu stoji «Hallelu-hu bemini ve-ugav» (5) «Hvalite ga uz žice i organ». Danas se orgulje smatraju kraljicom instrumenata, što je razumljivo jer se taj instrument od svih instrumenata najviše kroz povijest usavršavao i u tehnici kako i u nevjerojatnom volumenu (veličini) koje neke od svjetskih orgulja imaju. Također, emisija zvuka i tona koje orgulje mogu proizvesti su zaista bez konkurencije, po mogućnostima, boji kao i po jačini, te zaista jedino orgulje s jednim orguljašem (sviračem), mogu konkurirati simfonijskom orkestru s čak stotinjak svirača. Ipak, u uvodu treba reći da su orgulje ispočetka bile samo pratnja (continuo), a tek da su se s vremenom posve osamostalile do solističkog instrumenta. Za solo orgulje napisano je zaista bezbroj djela, a njihova primjena pored solističkog nastupa je i u simfonijama, oratorijima, pa čak i u operama. Dakle, iako orgulje prepoznajemo kao instrument Crkve i crkvene glazbe, one to nisu bile, niti u svom početku, a nisu isključivo niti danas.
(1) - U Bibliji se u knjizi proroka Danijela glava 11, redak 5 spominje preteča orgulja tj. mašrokit i to riječima: «be-iddana di-tišmeun kole kar'na mašrokita...», u prijevodu «U vrijeme kad čujete glasove rogova, mašrokite....popadajte i poklonite se.....».
(2) -
Gotovo u svim suvremenim jezicima je taj oblik izveden iz grčkog; tal. organo; franc. orgue, njem. Orgel; engl. organ, itd.
(3) -
Najstariji antički dokumenti koji spominju orgulje nalazimo kod Vitruvija u 1. stoljeću i Herona oko 150.g. a govore o hidrauličkim orguljama, odnosno vodenim orguljama, pripisujući njihov pronalazak Ktesibiju iz Aleksandrije, koji je bio mehničar i živio u 2 st. pr. Krista, no izglednije je da je on samo usavršio već poznati instrument.
(4) -
Postojala je ne samo inicijativa u Ruskoj pravoslavnoj crkvi već i odluka Svetog Sinoda Ruske pravoslavne crkve s početka 20. stoljeća, da se orgulje trebaju uvesti kao insrument u pravoslave crkve. No, zbog Revolucije i rata, te sloma carske Rusije to nikada nije sprovedeno u djelo. Ugav= svirala, flauta
|
- MEHANIZAM ORGULJA I GLAVNI DIJELOVI ORGULJA
Najjednostavnije rečeno, orgulje su instrument s klavijaturom i cijevima u kojima se zvuk stvara pomoću zgusnutoga zraka. Orgulje obično imaju veći ili veliki broj svirala, različitih po boji zvuka i po veličini. Niz svirala jednakih zvukovnih karakteristika čine registar. Pomoću ručice (manubrija) ili tipke uključuje se ili isključuje registar, te se tako otvara put zraku sve do svirala, a pritiskom tipke zrak ulazi u svirale i proizvodi tonove. Opseg tonova na manualu ide od C do g3 (ili c4), a opseg pedala do C do d1 (ili f1). Imamo orgulja manjih opsega s do 10 registara (6), a i tako velikih do 100 registara i više, te orgulja s jednim manualom do čak 5 manuala. Osnovni dijelovi orgulja su: ormar za svirale, svirale, sviraonik, pedali, registri, mijeh i zračnice. Pomoćni dijelovi orgulja su na samom sviraoniku i to: stalak za note, papuča ili valjak za manual u žaluzijama, papuča ili valjak za crescendo, pomagala (kolektivi) kombinacija. Orgulje mogu djelovati na načelu triju sustava. 1. mehaničkog, 2. pneumatskog i 3. električkog. Kod mehaničkog sustava orguljaš mora pritiskom ruke svladati otpor svih pomicaljki i spojeva, a kako se ti spojevi s većom udaljenošću množe, sviranje postaje fizički sve teže. Problem ovoga sustava je zapravo vrlo jednostavan – dugo sviranje nije moguće jer dolazi do bolnog umora prstiju. Uz pneumatski sustav takvog fizičkog napora nema, orguljaš normalnim pritiskom tipke otvara jedan ventil, koji propušta zrak u olovnu cijev, a sve daljnje funkcije obavlja tlak zraka u pneumatskim aparatima. Ipak, ovaj sustav pak ima drugi problem, a to je kašnjenje zvuka. To je vrlo problematično kod izvođenja brzih dionica, a naročito dolazi do izražaja ako su orgulje pratnja ili suradnik zbora, solista ili orkestra. Zbog toga je električni sustav najsavršeniji. Temelji se na elektromagnetizmu, tako da je traktura od klavijature do zračnica električna, a od releja dalje pneumatska. Prve orgulje s tim električkim mehanizmom na svijetu bile su izgrađene u Francuskoj, u Parizu u crkvi sv. Augustina 1867. godine, od graditeljske tvrtke «Barker et Peschard». I ne treba zaboraviti još jedan bitan detalj, a taj je da su orguljama stoljećima «davali život», tj. zrak, odnosno da su ih pokretali «gazioci» koji su ručno, tj. nožno pumpali zrak. Njih u 19. stoljeću zamijenio parostroj (1850.) ili petrolejski motor, nakon toga vodeni motor, pa plinski i na kraju električni motor koji je i danas u upotrebi (7). Ipak, kada prosječan gledatelj vidi orgulje, najupečatljiviji dio ostaje pročelje ormara za svirale, kao i same svirale. Pročelje (lat. prospectus), dakle prednji dio ormara za svirale ne samo da je funkcionalni dio orgulja već je od trena kada su orgulje postale i liturgijski instrument postao i dio orgulja koji se najviše ukrašavao, bilo kipovima, bilo rezbarijama ili slikanjem u stilu određenog vremena i same crkve u kojoj su orgulje bivale smještene. Iz doba baroka čak su i same prednje svirale (vidljive svima, tzv. principali) bivale ukrašavane ornamentima. Najvažniji skladatelji i ujedno i sami interpreti orguljske glazbe bili su u Italiji: Francesco Landino 1322.-1390., Ludovico Viadana 1564.-1627., Pier Luigi da Palestrina 1524.-1594., Girolamo Frescobaldi 1583.-1644., Alessandro Scarlatti 1650.-1725., Domenico Zipoli 1688.-1726., Domenico Scarlatti 1685.-1757., Lorenzo Perosi 1872.-1956. U Nemačkoj: Hans Leo Hassler 1564.-1622., Michael Praetorius 1571.-1621., Dietrich Buxtehude 1637.-1707., Johann Pachelbel 1653.-1706., Georg Friedrich Handel 1685.-1759., Johann Sebastian Bach 1685.-1750., Michael Haydn 1737.-1806., Abbe Joseph Vogler 1794.-1814., Felix Mendelssohn 1809.-1847., Franz Liszt 1811.-1886., Anton Bruckner 1824.-1896., Joseph Rheinberger 1839.-1901., Max Reger 1873.-1916. U Francuskoj: Francois Couperin 1631.-1698., Cesar Franck 1822.-1890., Camile Saint-Saens 1835.-1922. Marcel Dupre 1886.-1971. U Španjolskoj Francesco de Salinas 1513.-1540., Pedro Albeniz 1755.-1821. U Nizozemskoj: Johann Okeghem 1415.-1495., Josquin de Pres 1445.-1521., Samuel de Lange 1840.-1911. U Engleskoj: William Byrd 1543.-1623., Henry Purcell 1658.-1695., Samuel Wesley 1766.-1837.
(6) - Takve male orgulje, s nekoliko registara nazivamo pozitiv.
(7) - Iako danas gotovo da nema orgulja koje nemaju električni motor za zrak, većina instrumenata – pa tako i novoizgrađenih – još ima pedalu za gaženje zraka, u slučaju nestanka struje orgulje uz malo fizičkog napora i dalje mogu svirati.
|
- ORGULJE OD UVOĐENJA U KRŠĆANSKO BOGOSLUŽNJE DO DANAS
Već sam prije rekao kako su orgulje tek u 8. stoljeću prodrle u kršćanske crkve kao bogoslužni instrument. To se lijepo i dokumentirano vidi iz godine 757. n.e. kada je bizantski car Konstantin Kopronymos darovao orgulje franačkom kralju Pipinu Malom (8), kao znak vladarskog dostojanstva za njegov dvor u Compiegneu. Tako preko franačkih vladara, kao prvih nositelja i širitelja kršćanstva (9) orgulje dobivaju sve značajnije mjesto u liturgiji. Već u 9. i 10. stoljeću orgulje posjeduju neki od najuglednijih francuskih, njemačkih, talijanskih i engleskih samostana i stolnih crkvi (katedrala u Aachenu, St. Savin u Poitouu, crkve u Strasbourgu, Rimu, Winchesteru itd.) Ipak ne treba zaboraviti da je Katolička crkva tek na Milanskom koncilu 1287. godine i službeno dopustila da se orgulje uvedu u bogolsužje kao jedini od svjetovnih instrumenata. Tijekom 12. i 13. stoljeća orgulje se grade i u Parizu, Konstanzu, Rouenu, Utrechtu, Bonnu, Firenzi, Salzburgu, Pragu itd., a od 15. stoljeća gotovo da nema imalo značajnijeg grada, samostana ili crkve koja ne bi imala orgulje (10). Od tada se i lik svetice, zaštitnice crkvene glazbe svete Cecilije, kršćanske mučenice iz prvih kršćanskih vremena, obično prikazuje tako da sveta Cecilija sjedi i svira na malom pozitivu ili orguljicama. Orgulje i orguljarstvo svoje zlatno doba postižu u 17. i 18. stoljeću, a posebice s izgradnojm baroknih orgulja. S razdobljem romatizma u 19. stoljeću dolazi do posve novog pristupa u gradnji orgulja koji se posve udaljuje od koncepcije baroka. Tada graditelji stavljaju težište na boju zvuka i oponašanje velikog romantičkog orkestra. Taj trend je započeo Abbe Joseph Vogler u 19. stoljeću. No, s razvojem tehničkih mogućnosti koje su pridonijele mehaničkom usavršavanju orgulja istodobno se dogodila i dekadansa orguljarskog umijeća. Tzv. «Alzaška reforma» kojoj je začetnik Albert Schweizer pokreće napuštanje ideje o orkestralno koncipiranim, tvorničkim orguljama, te pokreće obnovu tradicionalnih gotičkih, renesansnih i baroknih tipova instrumenata. Najznačajniji graditelji s konca 19.st. i početka 20.st. su Charles Barker, Aristide Cavaille-Coll, Fridrich Ladegast, orguljarske obitelji Buscholz i Schulze, W. Sauer i Eberhardt Friedrich Walker (1794.-1872) iz Ludwigsburga u Njemačkoj čija tvrtka i danas radi, te je u Zagrebu ostavila bogat trag, u prošlosti izgradivši orgulje zagrebačke Katedrale, a u novijoj povijesti orgulje u Koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski».
(8) -U franačkoj državi prvi kraljevi su bili iz dinastije Merovinga, a smjenom te dinastije uz blagoslov rimskog biskupa (pape) dolazi na vlast druga dinastija koja je do tada obnašala dužnost majordomusa, dinastija Arnulfa, koji će se kasnije prozvati Karolinzima. Već tada je jasan veliki utjecaj rimskog prvosvećenika – pape na europsku politiku, te pošto je sam papa odobrio smjenu dinastije, bez prolivene krvi, posljednji kralj iz obitelji Merovinga biva zatvoren u samostan – što je prvi politički zatvor u Europi nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, a Arnulfi postaju i pomazani franački kraljevi.
(9) -
Ne treba zaboraviti da Francuska i danas nosi naziv «najstarije kćeri Crkve».
(10) -
Kod nas upravo Zagreb ima najranije već 1359, tj. 1363. godine.
|
- ORGULJE, ORGULJARI I ORGULJAŠI U HRVATSKOJ
Prve vijesti o orguljama u Hrvatskoj pojavljuju se u arhivskoj građi iz 14. stoljeća. Tako su prve spomenute orgulje one u župnoj crkvi sv. Marka na Gradecu iz 1363. godine, a prema nekim podacima je zagrebačka Katedrala posjedovala orgulje već u 15. stoljeću. Danas se može govoriti o sačuvanom broju orgulja u Hrvatskoj što naravno ne znači i povijesni broj koji je nekad postojao, te tako u sjevernoj Hrvatskoj imamo oko 600 instrumenata, a u južnoj oko 200 instrumenata. Što se tiče sačuvanih instrumenata u sjevernoj Hrvatskoj najstarija potječu s početka 17. stoljeća. To je skupina od 6 malih orgulja i pozitiva iz Vukovja, Mateinca, Zlogonja, Lepoglave, Kotara i Varaždina. Ipak najbolje sačuvane su one iz početka 18. stoljeća koje nalazimo u Mariji Bistrici, Čazmi, Kutini i Varaždinu. Što se južne Hrvatske tiče, u njoj prije 1600. godine nema sačuvanog instrumenta. Iz 17. stoljeća poznata su samo tri instrumenta i to u crkvi Gospe od Šunja na otoku Lopudu (u posve zanemarenom i neupotrebljivom stanju), zatim u crkvi Gospe Gusarice u Komiži i na kraju ostaci malih orgulja iz Raba koje se danas nalaze u crkvenom muzeju. Iako u jako lošem stanju orgulje na Lopudu bi bile najstariji sačuvani instrument u Hrvatskoj (11). U 18. stoljeću imamo pojavu domaćeg graditelja orgulja Petra Nakića (1694.-1769.) (12), koji ne samo da je izgradio veći broj orgulja nego je njegova graditeljska aktivnost rezultirala i stvaranjem graditeljske škole. Oko 10 instrumenata je izgradio u Dalmaciji, a sa sigurnošću se može konstatirati njegov autorski rad na 4 instrumenta; orguljama u Nerežišću i u Supetru na otoku Braču, u katedrali u Rabu i u crkvi sv. Frane u Šibeniku. Njegovi učenici Francesco Dazzi i Callido d' Este su nastavili graditi orgulje po graditeljskim načelima svoga učitelja tijekom čitavog 18. stoljea, a treći njegov učenik Nicolo Moscatelli gradi orgulje po Dalmaciji sve do početka 19. stoljeća (Zadar, Nin, Kotor, Hvar). U 19. stoljeću u Hrvatskoj djeluju majstori orguljari kao P. Pumpp u Zagrebu, F. Fabing u Osijeku, M. Jeremitz i G. Steininger u Varaždinu, te u I. Heilinger u Karlovcu. Iz toga razdoblja, prve monumentalne orgulje su bile iz 1834. godine koje je za zagrebačku Katedralu gradio F. Focht iz Pečuha, no koje su zbog pogreške u konstrukciji ubrzo prenesene u župnu crkvu Uznesenja Marijina u Pregradi. Od 1870. godine do danas djeluje i zagrebačka tvrtka za gradnju orgulja «Heferer» čiji je utemeljitelj bio Michael Heferer iz Graza. Kroz četiri generacije, tijekom 19. i 20. stoljeća izgrađeno je oko 260 instrumenata, a najbolja ostvarenja nalazimo u zagrebačkim crkvama sv. Blaža, sv. Marka, kao i u crkvi Dječačkog sjemeništa na Šalati, te u crkvi Majke Božje u Bistrici, crkvi sv. Marije na Muri i drugdje. Od stranih tvrtki koje su ostavile svoga graditeljskog traga u Hrvatskoj od 19. stoljeća pa sve do naših dana treba izdvojiti trtku «Mayer», zatim braću Rieger, slovence J. Potočnjaka, braću Župan i J. Brandla, te najaktivnijeg Franza Jenka, kao i talijana Antona Zanina i sve više prisutnog slovenca Antona Škrabla iz Rogaške. Također treba spomenuti orguljare iz obitelji Erhatić, Viktora (1878.-1960.) i Branka (1910.-1975.), kao i Milana Majdaka (1897.-1984.), te živuće orguljare Filipa Antolića, Marka Rastiju, Marka Pavlinića, o. Gabrijela Đuraka i preč. Alojzija Čunčića. Od poznatih virtuoza na orguljama (13) u Hrvatskoj ističem o. Fortunata Pintarića franjevca 1798.-1867., Vatroslava Kolandera 1848.-1912., Franju Dugana 1874.-1948., Franju Lučića 1889.-1972., Mladena Stahuljaka 1914.-1996., Čedomila Dugana 1915.- 1889., Matu Lešćana 1936.-1991., te živuće orguljaše Anđelka Klobučara, Hvalimiru Bledšnajder, Maria Penzara, Ljerku Očić, s. Mirtu Mačina-Škopljanac, Mirtu Pandurić-Kudrna do pripadnika najmlađe generacije poput Krešimira Haasa, Ante Knešaureka, Marija Perestegija, Edmunda Borića i drugih. Hrvatski skladatelji koji su bili posebno uspješni u skladanju djela za orgulje su: o. Miroslav Grđan 1915.-1946., o. Kamilo Kolb 1887.-1965., Krsto Odak 1888.-1965., o. Anselmo Canjuga 1894.-1952., Stanislav Preprek 1900.-1982, Albe Vidaković 1914.-1964., Lovro Županović 1925.-2003. i mnogi drugi.
(11) - Orgulje u crkvi Gospe od Šunja na otoku Lopudu (dubrovačka biskupija) imaju i jedan vrlo rijedak registar, «uccelletti» koji se upotrebljavao samo u Badnjoj noći. Preživjele su i veliki potres koji je zadesio Dubrovačku Republiku 1667. godine.
(12) -
Petar Nakić (Nachich, Nachini), živio je kao svećenik u Veneciji gdje je bio poznat kao «il prete Dalmata». Po Italiji je gradio u Veneciji, Toskani i Romagni, a odnjegovih orgulja izgrađenih u Italiji Franjo Dugan ističe one u crkvi sv. Justine u Padovi na Prato della Valle iz godine 1735. s 50 registara, 2 manuala i pedalom.
(13) - Nabrojani virtuozi, orguljaši u najvećem broju (dakako ipak ne i svi!) su bili i skladatelji brojih skladbi za orgulje, tako da ih u kasnijem nabrajanju samo skladatelja orguljske literature ne navodim posebno.
|
- Milan Zjalić: CRKVENA MUZIKA, Vlastita naklada, Samobor, 1925.
- Franjo Dugan: NAUK O GLASBALIMA s osobitim obzirom na orgulje, Izdavač: Nakladni odjel Hrvatske Državne tiskare, Zagreb, 1944.
- Alfredo Bonaccorsi: NUOVO DIZIONARIO MUSICALE CURCI, Izdavač: Edizioni Curci, Milano 1954.
- ENCICLOPEDIA GARZANTI DELLA MUSICA, Izdavač: Redazioni Garzanti, Italia, 1974.
- MUZIČKA ENCIKOLOPEDIJA 1-3, Izdavač: Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977.
- MUZIKA (2), Izdavač: Vuk Karadžić, Beograd 1979. i 1988., i Librairie Larousse, 1965.
- Derveck Cooke: JEZIK MUZIKE, Izdavač: Nolit, Beograd, 1982. - CRKVENA GLAZBA, Izdavač: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1988.
- Jagoda Meder i Nino Vranić: ORGULJE U HRVATSKOJ, Izdavači: Globus nakladni zavod i Zavod za zaštitu spomenika kulture Republike Hrvatske, Zagreb, 1992.
- Krsto Odak: POZNAVANJE GLAZBENIH INSTRUMENATA, Izdavač: Školska knjiga, Zagreb, 1997.
- Piero Mioli: DIZIONARIO DI MUSICA CLASSICA, Izdavač: BUR Dizionari, Milano, 2006.
|
|
